KATOLIČKI LIST.

 

 

 

Ovaj list izlazi svakoga četvrtka na cielom arku. — Ciena mu je za Zagreb na cielu godinu 5 st. a za predplatnike, kojim se pošilja
poštom, 6 st. 30 nč. na cielu, a 3 st. 15 nč. na pol godine. — Predbrojiti se može i na pol, pače i na četvrt godine kod svake c. kr.
pošte, a u Zagrebu u pisarni duh ga stolaili kod dničtva u nadbiskupsk j ištu, Predplata prima se sveudilj kroz svu godinu.
Dvoboj. izašle su za ovaj naročite zabrane te ustanovljene

(Konac.) kazne. Tako su ga osudili Klement VII. (1523),

Sada omjerimo dvoboj o kršćanski vjeroza-
kon i duh crkve, Kršćanska crkva šireći se
po svietu naišla je u mnogih narodah na krvave
osvete, 'po imenu u germanskih narodah našla je
mojdan kao pravno sudbeno sredstvo (ordalia, Got-
tesurtheile); ali nemogući toga ružnoga običaja
umah dokinuti, trpila ga je šutom do bolje sgode,
do toga pako pribavila si pravo paziti nanj i po-
brinula se za bolje zakone. Već papa Nikola I.
pisa na Karla Ćelavoga, da'je dvoboj napast Boga;
takove misli bijaše i Sjepan VI, a već sabor va-
lencijski (855) naredi, da se na dvoboju usmrćenu
ima uzkratiti crkveni pogreb. Aleksander III. i
Celestin III. borahu se proti tomu običaju, uve-
denu pod imenom ,purgatio vulgaris“ mnaproti za-
kletvi zvanoj ,purgatio canonica;“ a Grgur XI. i
sabor bazilejski osudiše ustanove u tako zvanom
,Sachsenspiegelu“ *), prijajuće dvoboju. Što su nje-
koji pape bili ublažili kazne na dvoboj udarene,
nebijaše to od premišljaja i drage volje, već od
nesgode i nužde. Sabor tolentinski (1473) uzkrati
poginulim u dvoboju s nova crkveni pogreb; Ju-
lio I. (1509) potvrdi istu naredbu i zaprieti se
izobćenjem; Leo X. (1513) pooštri kazne; napo-
kon sabor tridentinski (Sess. 25. cap. 19. de re-
form.) zove dvoboj ,najmržjim, sduhom paklenom
zavrgli se običaj, kojim se u jedan mah ubija
duša i tielo,“ a sve prvašnje naredbe crkvene po-
tvrdjuje tako, da nijedan katolik, komu je stalo
do vjere, nemože dvojiti o tom, da-li je u sviesti
obvezan čuvati se dvoboja.

Ali pošto su prestali sudbeni mejdani, a po-
javio se dvoboj na osvetu povriedjena poštenja,

*) Tako se zove sbirka zakonah i zakonskih običajah, koji su u
srednjem vieku vladali u mnogih njemačkih pokrajinah, poi-
mence u Saskoj, odkud joj i ime, sastavljena u starom saskom
narečju na početku 13. vieka.

 

Pio II. (1559), Grgur XIII. (1572), Klement VIII.
(1591), a najžešće Benedikt XIV. (1752), koj s
ostalim u svojoj konstituciji ,Detestabilem“ uz če-
tiri druge osudi i od njekojih moralistah *) o
dvoboju branjeno načelo: ,dopušteno je po naravi
za obranu poštenja i sačuvanje družtvenoga  po-
ložaja upustiti se u dvoboj.“ Neima dakle dvojbe,
da je dvoboj u katoličkoj crkvi zabranjen. Zašto
je crkva proti dvoboju izdala strogu zabranu i
oštre kazne, to ima dobar razlog. AR,

Dvoboj proiztiče iz oholosti i srditosti,: koje
zdrav razum i zakon kršćanski broji. medju izvorne
ili glavne griehe, a smiera na osvetu, koju je Bog
sebi pridržao, rekši: ,Meni osveta, ja ću napla-
titi.“ Crkva skrbi za vremeniti i vječni spas svo-
jih članovah, a srditost jih ubija. Prije nego će
vatrometna gora. izbaciti. se, kipi, ruje i buči u
njoj, vriju u njoj sva počela, strahovit boj zamet-
nuo se medju zrakom, vodom, vatrom i zemljom;
suklja dim i plamen van, vrela lava i razsijano
kamenje sipa. se van te opustoši brda i plodne
doline. Tako i u srditu. čovjeku uzavriju sva po-
čela t. j. sve duševne i tjelesne. sile, meso i krv,
živci i mozag, mišice i tetive, . sve u njem bjesni
i buči, dokle nehrupi van živa vatra jada, 'kame-
nje: kletve i psovke, ter okolicu. pohara pepelom
čemerne mržnje i ljute  neprijateljštine. . To pod-
griza život ljudski.

Zabrana ,neubij“ dopušta u odnošaju 'osobe
napram osobi jedinu iznimku nuždne obrane.  Ota
pako nuždna obrana može se protezati jedino na
ona dobra, koja se mogu oteti silom; jer pako medju

*) Mnogi stavljahu kano »sententiam probabilem,“ da vojnički
častnici, osobito višji, megrieše, ako pozovu na dvoboj, po-
zvani ga prime, ili drugčije u njem sudjeluju.