«

<
i

 
  
 

ROJ 1.

E ATOLIĆ

  

4. SIEČNJA 1866. TECAJ XVII.

f

BAČKI
KI LIST.

  

 

Ovaj list izlazi svakoga četvrtka na cielom arku. — Ciena mu je za Zagreb na cielu godinu 5 st. a za predplatnike, kojim se pošilje
poštom, 6 st. 30 nč. na cielu, a 3 st. 15 nč. na pol godine. — Predbrojiti ;
pošte, a u Zagrebu u pisarni duhovnoga stola kod uredničtva a nadbiskupsl

Na mlado ljeto.
a5 Gj. Ailincja &. Banjalučkoga.)
Anda vu miore vre vekivečno
. Jedno nam leto kapnulo srećno+
. Sloos.

s. Malo -doduse i priprostih riečih, ali da ih

ME, svaku napose važiti, nebi je ni žeženim |:

zlatom -potegnuo. . ,More_ vječno, -ljeto  kapnulo |

srećno.$ — Aj Bože! kakove misli mogu čovjeka
Za kad mu ove rieči u ušijuh zuje; — ta |1
ciele bi knjižurine o njih mogao nameditirati. Nu |.

buduć dan danas nije u modi, da se folianti pišu; |.

a i oni stari, koji sa svoje veličine i vrline u ćudo
nas nagone, samo se po knjižnicah potežu, te željno
očekuju, da jih tko s police pomakne i barma
prah im s korah opuhne, nisam se niti ja nakanio,
da Bog zna kakovu dugu i visokoumnu razpravu
napišem. U to mi se neće prste pačati, jer bi mi
se mogle pipajice opeći; neće mi se pera vrlo
oštriti, jer je od-jučer, te jako još mekano, pa
bi lasno, gdje ni mislio nebi, zapeti moglo, a tada
ode mi trud, ode sva slavica moja. Ali kako mi
je mlada i bujna mašta, sto me kojekakvih mislih
saletilo preko Silvestrove noći, a kako sam drzo-
vit i neobuzdan, prodrznuh se pomisliti, da bi ote
moje misli i još koga zabaviti mogle, pa s ote
evo prodrzljivosti teče ovo njekoliko riečih.
Čitatelju blagi, koj nikad sinjega mora vidio
nisi, nedižu-li se grudi tvoje, kad čuješ, gdje ti
tko o moru pripovieda, gdje ti krasote njegove i
uzvišenost njegova pogleda živo riše? Neklija-li na
to i u tebi tajna želja, da ti pred okom pukne
bezkrajna pučina, a da ti se izpuni želja, i more
u svoj veličajnosti svojoj pred tobom se 'razlije?
da i ti nevidiš nigdje ništa do zelene vode na
daleko, a plavetna neba ma visoko? Nebi-li se
tada srce tvoje od čuda potreslo, koljena ti pokle-

 

cala, a usta slavu prošaptnula onomu, qui circum-

    
   
   
   
   
    
  
 
 
 
 

se može i na pol, pače i na četvrt godine kod svake c. m
om sjemeništu, Predplata prima se sveudilj kroz sa go

dabat \mari terminum suum, et legem
aquis, ne. transirentfinem suum. (Prov. 8, 29.)
Pa što je to more, te mu se toliko čndiš? "a

i samo. izkrajnost. Slabo je oko tvoje,
eš njim granicah mora, _i misliš, da se amo
ni nebo sa zemljom ljubi, da se. tamo vidi,
a- stoji, o što-li je poduprta. ae
“ovoga. pogleda. i nemožeš mu .
je opet more, što. ima,  načetak ka
suum, što je daleko od. bez-
avo_ s šću ni |

    

se S samo tjelesno
a duševno, ono se nadiže nad taj

opušteno reči:
tvoje oko divi,
pojav i za onim posiže, čemu bi more moglo biti
samo slaba sjena; hvata se bezkrajnosti, neizmjer-

nosti, ma je ravno i nepojmilo. , Bezkrajnost!“
Avaj Bože, koga da s ote pomisli nezaboli glava,
stane-li si o nju pamet razbijati; a tko da se s
pameću razkrstio nije, te bi ju htjeo na kraj da
provede?

Kanimo se dakle ote pomisli, te svratimo duh
svoj drugamo, svratimo ga s bezkrajnosti u pro-
storu na bezkrajnost u vremenu. Hoćemo-li ovdje
bolje uspjeti? Jedva. Tuj nam se opet druga pu-
čina stere pred udivljenim duševnim okom, drugi
nam se pojav prikazuje, drugi pojam  raztvara,
pojam — vječnosti. Nu pravo govoreć nismo imali
vječnost u vrieme prenositi, nebismo bili ova dva
različita pojma imali identificirati, buduć da vječ-
nost nije vrieme, već samo na prosto trajanje, i
nemože se vrieme kano dio vječnosti, niti vječnost
opet kano vrieme bezkonačno (actu infinitum) sma-
trati, t. j. vrieme, koje nikad nebi prestati moglo,
jer takovo vrieme nebi već bilo vrieme, nego bi
bilo to, što mi zovemo vječnost. Vječnost se dakle
i vrieme sućno razlikuju; jer kako mudraci vele:
vrieme je prasens perpetuo mobile et mutabile,

 

  

po

 

KR